preskoči na sadržaj

Ugostiteljsko-turističko učilište Zagreb

vijesti

Jednom davno...

Autor: Tatjana Povalec, 13. 1. 2020. 11:31

Jednom davno živio je heroj zvan Kratama. Putovao je cijelim svijetom u potrazi za novim moćima i neobičnim stvorenjima. Pobijedio je svako čudovište koje mu je stalo na put. No, avantura koja slijedi najpoznatija je.

Kratama je putovao sam brodom koji je ukrao od živih kostura. Put je išao prema planu. Bez ikakvih je problema plovio. Ipak, odjednom su oblaci postali sivi, a valovi su podivljali. Glasni gromovi vidjeli su se sa svih strana. Bez upozorenja divovski su kraci počeli omatati brod. Kratami je bilo očito da je riječ o Krakenu. Izgleda da ga Kraken nije odlučio pojesti već je s jednim krakom vrtio brod i bacio ga u daljinu. Bacio ga je tako daleko da je brod u letu išao iznad sivih oblaka! Kratama je prestrašen zagrlio stup broda. Nikada nije bio tako visoko u zraku. Zatim se brod u jednom trenutku zaustavio i počeo naglo padati. Pao je na jedan veliki otok. Kratama, srećom, nije umro, ali je završio u komi i s velikim ozljedama. Pavi vilenjaci uočili su Kratamu i odmah ga počeli liječiti nekom magijom. Kada se probudio iz kome, Kratama je uočio nekoliko plavih vilenjaka koji su stasom ličili čovjeku. Imali su svijetloplave oči i drukčije uši.

Vilenjaci su odmah primili Kratamu u svoje selu. Organizirali su proslavu u njegovu čast i zabava je bila odlična. Kratama je s njima sretno živio sve dok se nije oporavio.

                                                                               Ivan Gajski, 1.h

 [više]

Jednom davno...

Autor: Tatjana Povalec, 18. 12. 2019. 10:55

U jednom malom selu kraj rijeke Save ima jedan stari župni dvor koji zovu „ukleti dvor“.

Prije dvije godine prijateljica i ja odlučile smo otići do toga dvora. Bila je sparna noć. Krenule smo oko ponoći i stigle tamo u pola jedan ujutro. Odlučile smo čekati takozvani „ukleti sat“. Dočekale smo ga. Točno u 3:33 pas moje prijateljice počeo je nenormalno skakati i lajati. Znala sam što to znači jer volim istraživati takve stvari. Rekla sam prijateljici da odemo doma, ali ona je gledala u prozor na koji je pas lajao. Pogledala sam prema prozoru i vidjela odvratnu siluetu s velikim crvenim očima. Skrenule smo pogled s prozora tek kada je pas utihnuo. Prijateljica se počela tresti i jedva je izgovorila da joj je hladno. Krenule smo pješke što dalje od dvora. Stigle smo do groblja. To nam je bila najgora ideja u životu jer je njoj postajalo sve hladnije i hladnije. Iako je bilo pola pet ujutro, nazvala sam prijatelja i rekla mu da dođe po nas. Dovezao nas je do mene doma i odmah smo zaspale. Probudile smo se oko tri popodne. Brzo nam je prošao dan te smo odlučile opet otići onamo, ali ovaj put s muškim dijelom društva. Stigli smo oko ponoći i ušli u dvor jer smo htjeli istražiti unutrašnjost. Stajali smo u krugu i čekali 3:33. Prijatelj je pogledao na sat. Bilo je 3:32 i minutu poslije nešto je lupilo na katu te smo odlučili otići gore. Kad smo došli gore, okrenula sam se i primijetila da prijateljice nema. Pitala sam dečke gdje je i pola sekunde poslije čuli smo vrištanje u podrumu i nakon toga muk. Tišina je zavladala prostorom. Zatim su se začula tri udarca 'u tupo' što znači ismijavanje Svetog Trojstva. Odmah sam znala o čemu se radi. Pogledala sam prema rupi u stropu i vidjela one odvratne crvene oči. Skrenula sam pogled i pogledala prema stepenicama. Tamo je moja prijateljica lebdjela i gledala u psa svojim crvenim očima. Čim smo je ugledali, svi smo odmah pobjegli van.

Još dan-danas moje prijateljice nema. Kada god prolazim pored dvora, osjećam kao da me netko gleda. Ja znam. To me gleda silueta s crvenim očima.

                                                                                               Lucia Budak, 1.a

 [više]

Jednom davno...

Autor: Tatjana Povalec, 18. 12. 2019. 10:17

Jednom davno, te 1004. godine, rodila se Lovera, kći Djeda Mrazovog brata Larisa.

Laris je bio podmukao čovjek za razliku od njegovog brata, koji se prije negoli su ga djeca nazvala Djedom Mrazom zvao Kišman. Lovera i Djedica jako su se dobro slagali. Djedica je često dolazio kod nje na igranje sve do njezinoga šestog rođendana kada je došlo do sukoba između Djedice i Larisa. Tog se popodneva okupila sva rodbina. Svi su pjevali, pili i jeli dok nije planula svađa između njih dvojice. Počeli su se nagurivati, govoriti si neprimjerene riječi, sve zbog Larisove ljubomore na Djedicu. Sve je to promatrala Lovera koja je stala između njih dvojice. U žaru borbe Laris je uzeo nož i nesretnim slučajem probo Loveri srce. Lovera je pala bez svijesti na pod. Samo je pogledala prema Djedici i Larisu i tihim glasom izustila da se ne prepiru zbog nje jer ih ona obojicu voli. Djedica ju je odmah odnio na svoje saonice pune leda koji je koristio za izgradnju kuća. Laris je htio također poći s njima, ali Djedica je gromkim glasom rekao da im ne treba više nevolja. Odmah su krenuli prema planini gdje su živjeli Djedičevi prijatelji Kameni. Kameni su imali moć spasiti probodeno srce. Bližila se sve dublja noć i postajalo je sve hladnije, ali volja i želja Djedice da spasi Loveru držalo ju je na životu. Stigavši do vrha planine, Djedica je uzeo pothlađenu Loveru i spustio je na obližnji panj. Dva se puta proderao „Kameni“, ali nitko se nije odazvao. Nakon nekoliko minuta dokotrljali su se Kameni. Rastvorivši se upitali su ga zašto ih je zvao. On je samo pokazao na Loveru. Jedan joj se Kameni približio i samo pokazao da joj nema pomoći jer je taj nož bio pun mržnje. Savjetovali su ga da bilo najbolje za nju da joj skrati muke što je on i učinio.

Razlog zašto Djed Mraz više ne vozi led u saonicama, već poklone je taj što je umjesto leda svaki dan nosio poklone na Loverin grob.

                                                                                              Ema Magdić, 1.a

 [više]

Jednom davno...

Autor: Tatjana Povalec, 18. 12. 2019. 09:49

Probudila se u sobi ne znajući gdje je ni tko je. Soba je bila malena i izgledala kao jedna od onih zapuštenih soba u motelima. Na stropu su bile dvije željezne pruge. Nije znala zašto su na stropu ni čemu služe, samo ih je pratila do izlaznih vrata.

Pokušala je vrata otvoriti, ali nije uspjela. Pokušala je pogledati kroz ključanicu, ali je primijetila da su ključanica i brava lažne što nije imalo smisla jer su izgledale stvarno, ali to je bila samo iluzija boje i kartona. Odjednom se začuo robotski glas sa zvučnika koji je visio na metalnom stupu. Glas je rekao da se subjekt 001 vrati u komoru za hibernaciju. Isprva, nije vjerovala glasu, ali bila je toliko zbunjena da nije imala izbora.

Sljedeće što zna, opet se probudila u istoj sobi. Začula je glasnu sirenu i alarm. Odjednom, soba se počela tresti i udarati u nešto, jedan se komad zida odlomio i srušio na pod sobe. Rupa u zidu bila je dovoljno velika da pogleda kroz nju. Vidjela je stotinu prostorija s oznakama imena različitih subjekata i njihovih brojeva. Napokon, njezina se soba srušila i ona je iz napola uništene sobe ušla u ono što se činilo kao visokotehnološki napredan ured ili soba. Vidjela je okrugla vrata koja su se automatski otvorila. Kada im se približila, na drugoj strani vrata čekao ju je dugačak hodnik, a na kraju njega bio je robot koji je visio sa stropa i rekao zlobno:

„O, to si ti.“

                                                                                              Jurica Klasić, 1.a

 

 [više]

Gost je uvijek u pravu

Autor: Tatjana Povalec, 18. 12. 2019. 09:37

Nama, radnicima u ugostiteljstvu, nije uvijek onako lako kako ljudi misle da je. Jedna od učestalijih rečenica kojima nam nadređeni pune glavu je da je gost uvijek u pravu. Ali, je li gost doista uvijek u pravu ili se na to može gledati i drukčije?

„Ubrzaj to tamo“ ili „Ljepše to napravi“ vrlo su česte fraze, pogotovo u većim kuhinjama gdje se pripremaju svježa i topla jela. Svaki gost koji dođe u restoran i naruči nekakvu hranu, uvijek kao da očekuje će konobar zaprimiti narudžbu, odnijeti je u kuhinju te se odmah nakon toga brzim korakom vratiti do gostova stola noseći pune tanjure na rukama. Radnici u takvim kuhinjama, a misli se na sve one od konobara, kuhara pa do slastičara, znaju da to jednostavno tako ne ide. Iz prve ruke mogu reći da niti jednom radniku nije lako. Kada bismo samo jedan dan ušli u kožu konobara, vidjeli bismo da ni njima nije baš svejedno. Počevši sa svim onim nervoznim i nestrpljivim pogledima pa završivši sa svim pritužbama. Da se konobara pita, on bi te sekunde stvorio jelo na stolu, ali jednostavno tako život ne funkcionira. Unatoč svemu tome konobar si u sebi mora stalno ponavljati da je gost uvijek u pravu te se pritom uljudno smješkati i kimati glavom.

Tako dolazim do zaključka da je gost u pravu dokle god ne vrijeđa dostojanstvo radnika koji ga poslužuje te dokle god ne krši pravila bontona jer, ako bismo gledali realno, da nema radnika, ne bi bilo ni gosta i obratno.

                                                                                              Tin Turković, 1.s

 [više]

Zašto želim biti slastičar?

Autor: Tatjana Povalec, 18. 12. 2019. 09:23

Oduvijek sam želio postati slastičar. Ljubav prema kolačima i općenito slasticama postoji otkad sam još bio malen.

U mojoj su obitelji tri generacije slastičara. Prvi je slastičar bio moj pradjed za kojeg svi kažu da je bio vrhunski majstor. Njegovim je putem krenula moja baka, a zatim i moja mama. Svi taj posao rade s velikom ljubavi. Tu su ljubav očito prenijeli i na mene. Odluka u koju ću školu ići bila je vrlo jasna. Nisam želio razmišljati o nekoj drugoj školi. Veselim se što ću u ovoj školi naučiti  još više o slasticama. Kada god imam vremena, dogovorim se s prijateljicom da zajedno napravimo neki kolač. Jako smo sretni kad je kolač gotov i jedva čekamo da ga probaju svi ukućani.

Sretan sam što ću završiti ovu školu i postati slastičar. Potrudit ću se da budem dobar slastičar kao svi u mojoj obitelji, a možda postanem i najbolji.

                                                                                              Dino Marčić, 1.s

 

 [više]

Zašto želim biti slastičar?

Autor: Tatjana Povalec, 12. 12. 2019. 21:19

Kao mala djevojčica voljela sam gledati mamu u kuhinji kako priprema hranu, kako reže mrkvu i čisti salatu. Posebno mi se svidjelo kako je mama jela ukrašavala zelenim, svježim listićima bosiljka i origana.

U našem domu kolači se obvezno peku nedjeljom, a palačinke se rade u tjednu kada je za ručak varivo. Privlače me okusi, mirisi i boje. U izradi kolača mogu pokazati svoju kreativnost. Najviše volim kada mama nedjeljom peče kolače, a cijeli stan miriše po čokoladi i po rumu koji mama stavlja u kolač. Do sada sam naučila raditi palačinke. Volim rastezati štrudle. To je kolač koji moj djed najviše voli. Volim ukrašavati torte i izrađivati oblike od tijesta.

Sanjam o tome da otvorim vlastitu slastičarnicu i radim najfinije kolače. Pomogle bi mi mama i baka.

                                                                           Iris Galić, 1.s

 [više]

Zašto želim biti slastičar?

Autor: Tatjana Povalec, 5. 12. 2019. 11:30

Zašto želim biti slastičar najčešće je pitanje koje mi uvijek postavlja obitelj, prijatelji i profesori. Uvijek kažem da me to najviše i najduže zanimalo.

Slastičar sam htjela biti otprilike od sedmog razreda iako sam mislila da ću se s vremenom predomisliti i zanimati za nešto drugo, ali se to nije dogodilo i drago mi je zbog toga. Želim biti slastičar jer smatram da je to na neki način kreativno zanimanje i da potiče moju kreativnu stranu, mogu si dati oduška. Ali isto je važno imati strpljenja za sve i dati si vremena jer možda neće uvijek sve ići na ruku, odnosno neće uvijek ispasti onako kako si to zacrtam u glavi. Isto tako postoji mogućnost da ću možda jednog dana otvoriti svoju slastičarnicu i možda ostvariti svoj san, imati svoj zanat i biti sam svoj šef. Doma su me uvijek poticali da idem u školu u koju želim i da radim ono što mi se sviđa jer si na neki način određujem što mislim raditi u bliskoj budućnosti. Mislim da mi je volju i želju za slastičarstvom i izradom kolača prenijela mama jer sam sve što znam naučila od nje i uvijek je bila spremna sa mnom napraviti neki kolač ili palačinke. Pomagala mi je oko svega.

Drago mi je da me mama svemu tome naučila i da sam shvatila da je slastičarstvo vrlo kreativno i zabavno.

                                               Barbara Vukojević, 1.s

 [više]

Zašto želim biti konobar?

Autor: Tatjana Povalec, 3. 12. 2019. 08:44

Ove godine upisao sam Ugostiteljsko-turističko učilište. Kad sam razmišljao o tome što bih volio raditi u budućnosti, izabrao sam zanimanje konobara.

U mojoj obitelji nitko prije nije radio kao konobar i svi su mi govorili kako je to jako teško zanimanje jer se mora cijeli dan stajati i posluživati goste, a i oni znaju biti neugodni. Roditelji su mi predlagali razna zanimanja, ali istodobno dali slobodu da sam izaberem u kakvu školu želim ići. Zanimanje konobara sviđalo mi se odavno. Vidio sam mlade učenike i studente kako rade u kafićima. Ljetujem svake godine u Gružu i tamo ima jako mnogo kafića i restorana. Mladi tamo rade preko ljeta i tako si zarade. Uvijek pričaju s gostima, šale se i uvijek su dobre volje. Na moru je drugačije jer svatko svakog zna i u kafićima se zna gdje tko sjedi. Ti su konobari uglavnom sportski odjeveni i uglavnom imaju pregače. U restoranima je sasvim drugačije. Tako su konobari jako uredni. Imaju odijela ili crne hlače, košulje i prsluke. Negdje imaju i uniforme. Tamo se jako pazi na izgled i frizuru. Na moru mi se jako sviđa uređenje restorana. U budućnosti ne znam gdje bih radio. Možda u kafićima, restoranima ili hotelima.

Mislim da je zanimanje konobara jako zanimljivo jer si uvijek u društvu s ljudima i možeš s njima popričati ili ponuditi jelo i piće. Za zanimanje konobara treba znati jezike. Za ovo zanimanje trebam još naučiti jako mnogo u školi i na praksi.

Leo Šopar, 1.h

 [više]

Zašto želim biti kuhar?

Autor: Tatjana Povalec, 15. 11. 2019. 18:10

U šestom razredu osnovne počelo me sve više zanimati kuhanje. Zašto? E pa sad ću vam reći.

Odmalena sam provodila najviše vremena s mamom u kuhinji. Uvijek sam se gurala i, kako moja mama kaže, smetala i radila gužvu u kuhinji. Kada je god trebalo nešto promiješati, oguliti ili narezati, Veronika je bila tu. Najviše sam voljela s mamom raditi kolače. Točno se sjećam kada me moj bratić zvao van na igru, a ja sam ga odbila jer sam radila kiflice i 'bebinu pitu'. I tako sam rasla i kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu, odmah sam znala što je za mene i u kojem se zanimanju vidim. Stvarno volim stvarati nova i različita jela. Volim kuhinju i kuhati. Svaki put kada sam u kuhinji i kada miris različitih jela ispuni moje nosnice, istog trenutka kao da sam u raju. Kada čujem lupkanje suđa i vilica, srce mi počne lupati sto puta brže. Volim kada mi dani nisu isti i kada se u mom životu uvijek nešto novo događa, a upravo to vidim u kuhinji. Tamo dani nikada nisu isti. Taj je posao uvijek tražen i uvijek se može naći ako čovjek hoće raditi. Kako rastem, isto tako gledam i financijsku stranu. Smatram da biti kuhar nije lako i da je taj posao poprilično dobro plaćen.

To je to. Biti kuharica po meni je san snova. Nadam se da ću danas-sutra biti odlična kuharica i da će se moje želje ostvariti.

Veronika Škrlin, 1.a

 [više]

Arhiva naših vijesti   
 



Kalendar
« Studeni 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

Samovrednovanje
Lista linkova je prazna
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
Korisni linkovi
Anketa
Sviđa li vam se online nastava?



Forum
CMS za škole logo
Ugostiteljsko-turističko učilište Zagreb / Kombolova 2a, HR-10000 HR-Zagreb / www.uciliste-ugostiteljsko-turisticko-zg.skole.hr / ured@uciliste-ugostiteljsko-turisticko-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju